Učenica IV mt2 razreda naše škole, Ajdina Jajić osvojila je II mjesto na konkursu za najbolji literarni rad, koji je organizovao Savez demobilisanih boraca Tuzlanskog kontana, a povodom obilježavanja Dana Armije Bosne i Hercegovine.

Ajdini čestitamo i želimo da i dalje niže uspjehe, a njen rad možete pročitati u nastavku:

 

Heroji zlatnoga srca

Odakle da počnem? Ni sama ne znam.

Da ti pišem o ulicama ili onima koji prolaze ulicom? Da ti pričam ko su oni ili kako je došlo do njih 9 ? Nisam ti ja neki pisac, ali imam potrebu da ti kažem. Mada ni sama ne znam tačno na koji način. Već mi ruke drhte dok ti ovo pišem i već me u prsima steže. Već me hladan znoj opkolio.

U to doba nisam ni okusila kisik ove planete. Možda nisi ni ti. Ali djed jeste. Pričali su mi. Pričaju i dalje. I trebaju pričati. Na naslovne strane novina staviti. Neka zna omladina. Neka zna svijet ko mu je pomogao. Neka znaju zbog koga rahat dišu ovaj kisik. Neka znaju ko je krv svoju lio. Ma neka znaju koga su majke željne ostale, čiji miris i dalje iščekuju. A dječica ni zapamtila nisu. Babe svoje samo po slikama znaju.

Prolazim ulicama. Naviru mi riječi djedove: „Nesib i Hajrudin otišli do kafane. Pitat Izetovog djeda da ih pusti da igraju lopte. A lažu. Izgovori sve. Nego pored kafane je Esmina kuća. A babo Esmi ne da kako treba ni po vodu otići. Kaže daleko joj je. Gledala ih lijepa Esma krišom iza bijelih čipkanih zavjesa. Obrazi joj se rumenili, a nježne ručice drhtale. Bojala se oca više nego ikoga, a nije mogla odoljeti Hajrudinovom pogledu…“. Zažmirim. Zamišljam lijepu Esmu i njen osmijeh. Čujem lupkanje čizama o kaldrmu. Svi u istom ritmu. „Desna – lijeva, desna – lijeva…“. Diže se prašina. Sklanjaju se svi sa puta. Sa strana narod. Podrška. Uplakane djevojke na pendžerima. Uznemirene. Uplakane majke na pragu stare rušne kućice stoje. Šamijom brišu vlaže obraze. Pokušavaju sakriti brigu i tugu, da ne vide. Da im ne bude toliko žao. Dovoljno im je što znaju da odlaze na liniju, pred metak. Na rizik. Ubiti ili biti ubijen. Treće opcije nema. A majkama se srce para. Duša izgara. Ne mogu ih se nagledati. Ne mogu ih zagrliti toliko jako da im bude dovoljno dok se ne vrate. A da li će se vratiti? Ne zna se. Niko ne zna. Ne može znati. A opet, na drugu stranu, srce im puno. Ponosne na svoju djecu. Šalju ih da bude vijerni i odani svom narodu, svojoj državi, svojim ljiljanima. Svojim zlatnim ljiljanima. Vide ih u uniformama. Ma kako im samo dobro stoje. Pa im drago. Znaju one bolan da su pogledi svake djevojke, iza protkanih bijelih zavjesa, uprte ka njima.

Adil i Safet se lijepo sredili. Proći će pokraj Hanine kuće kad budu marširali. Ima Hana lijepu sestru. Zato ti Safet ide sa Adilom. A i dobri su jarani. Neće jedan bez drugoga pa čak ni na bojno polje. Pa tako i svoje voljene našli iz jedne kuće. Da se družba nastavi. A ne zna se koja je ljepša. Hana ili sestra joj.  A ispred njih dotrčaše Zajko i Enver. Ne znam ni kako se sretiše njih dvojica zajedno. Znaš oni uvijek kasne. Pa tako i ovaj put. Djevojke ih gledaju, ali njima to ni na umi nije. Zajko je ponio košpe. Kaže nek ima da se nađe u putu. A Enver? On je svaku minutu sna produžavao. Kaže dok je kod kuće, na mirnome, da odspava rahat. Ni mati ga nije plaho rano budila. Bilo joj žao. Zna i ona šta ga čeka tamo. Na krvoločnoj liniji. Znala je da doručkovati neće, pa poranila i vruć somun ispekla. Nek se nađe na putu. Ko će ti znat koliko će dugo hodati.

Među prvim su prošli Midhat i Mehdin. Uvijek ozbiljni, na vrijeme stizali. Malo stariji, iskusniji. Bili su čak i najviše naspavani od svih. Svak od njih svoju kuću ostavio, i u kući ono što im je milo bilo. Sestrice svoje u čelo ljubili. A otac i majka ih sa nekom nadom gledali…

Bili su prava ekipa. Kao braća prava. Jedan drugome leđa čuvali i od metka spašavali.

Dan po dan, mjesec po mjesec, godina po godina… Jedan po jedan ostadoše na bojnim poljima. Časno se boreći, časno i dušu ispustiše za svoje, za pravdu, za domovinu…

Trznu me zvuk voza. Znaš ona stara pruga. Pa da, i ja sam mislila da voz taj put više ne poznaje. Da je izgubio njegovu mapu u dubokom oblaku zaborava.

Otvorim oči. Prolazim pokraj Salkine kafane, al nigdje ni Nesiba ni Hajrudina. Na pendžeru se vijore heklane zavjese. Na poligonu za fudbal skakuću dječica. Svađaju se čiji je penal i da li je to uistinu bio gol. Pogledam niz ulicu. Meho renovira kuću. Stavlja novu fasadu. Uskoro mu se kći udaje pa da se pokaže pred prijateljima. Ostale kućice zadržale onaj prijašnji eksterijer. Pored pendžera procvale prve ruže. Crvene poput krvi. Nastavio se život. On teče. Sa uspomenama i ostavštinama prošlosti. Majke i dalje postavljanjem sofre stavljaju jedan tanjir više. Ako bi se vratili. A vratit se neće. Ostaviše svoju mladost zarobljenu na linijama prošlosti. Za nas. Za našu budućnost. Nisu žalili. Ma ni sekunde nisu žalili. Voljeli su svoje ljiljane više od sebe. Voljeli su našu budućnost više od svoje. Kada bi vrijeme vratili oni bi učinili isto. Sa velikim ponosom. Ostavili su nam dug da ih se sjećamo. Po najboljem i najljepšem. Ostaviše nam divote domovine Bosne i Hercegovine. Lijepe bašče i veselja. Ostaviše nam Sunce da nas ujutru grije i Mjesec da uvečer sluša naše brige.

Njih 9. Njih lijepih, časnih 9. Volješe svoju domovinu više nego srce svoje. U amanet nam ostaviše da je čuvamo, pazimo, volimo…