Ajdina Jajić, učenica 3 mt2 razreda naše škole, je na nagradnom konkursu Edukacijskog fakulteta u Travniku “Zimska priča moga grada” osvojila nagradu stručnog žirija za najbolju priču.

Ajdini čestitamo i želimo joj još mnogo uspjeha, a sa vama dijelimo Ajdininu pobjedničku priču da i sami uživate u njoj.

Zimska priča moga grada

Decembar je. Vjetar huči i nosi smijeh, suze, život, smrt. Sa mosta sazidanog još prije dosta vremena, gledam u ponor. Gostelja. Ista ona koju sam gledala dok sam bila još mala. Brza, snažna. Čujem glasove ljudi oko sebe. Svi u nekoj žurbi, sa maskama, udaljeni jedni od drugih. Izgleda da je i njih šum stoljeća pokosio. Nema više one topline među njima. Nema zagrljaja. Osmijeh se i ne vidi ispod one tkanine preko lica. Mislim da ga i nema. Nestao je. Valjda se zanemario od silnih problema ulica naših. Zaboravili su i kako izgleda nasmijano lice, osmijeh. Ne vidi se, ispod maske, ni ona neizrečena čežnja koju svi nosimo u dubini duše i iščekujemo taj trenutak da je samo pustimo iz tog zatvoreng kaveza, poput ptice na slobodu. Ovaj decembar nije bio simbol samo snijega, zime. Tada smo osjetili neku drugu vrstu zime. Zimu koja, pored kože, ulazi u vene i para srce. Zimu gdje si odjeven više nego ikada a opet ti je nekako hladno. Znatiželjno gledaš duboko u tužne poglede ljudi, cijelom galaksijom. Ne pitaj šta im se desilo. Shvatili su, valjda, koliko je sloboda važna. Koliko je zagrljaj neke osobe topao i vrijedan. Shvatili su, valjda, da im kahva ne miriše isto kada je piju sami. Ožiljci su tu, osjetimo ih. Nisu oni obični, samo fizički vidljivi. Ovi bole. Svakoga dana, svake minute, svakoga trenutka…

Iznad staroga mosta, modri se nebo. Puno pahulja. Hladno je. Obrazi rumeni, ispucali od hladnoće. Ne samo napolju, u duši je hladno. Steže me. U sebi polahko tonem, gušim se. Razmišljam, znaš. Razmišljam o svemu. O mom gradu. Predivnom gradu kojeg napuštaju. Sve te zimske čarolije ostat će jednoga dana same, bez ikoga. Razmišljam šta učiniti. Pa zar ne vide ono što ja vidim? Zar ne čuju glasove grada koji ih zove, zaustavlja? Ne osvrćući se odlaze. Ne znaju, prijatelju moj. Ne znaju šta sve ima naš grad, grad u kojem žive, mjesto u kojem su rođeni i odrasli. Grad koji ih je na noge podigao i oblikovao u časne i poštene ljude. Koji ih je od silnih problema sačuvao. Možda, kada bi saznali o ljepotama grada, možda počnu gledati mojim očima, iz drugog ugla.

Krenem polahko prema središtu grada. Ispucali asfalt. A pored kaldrma. Kamenje. Vidi se ponegdje, po asfaltu i trag sinošnje hladnoće, led. Smrzlo sve. Izviruje, ponegdje, neslomljena jesenjska trava, do pola prekrivena snježnim ruhom. A sa strana, ispunjeno tragovima ljudi. Puno ih je. Jutros je svako ostavio svoj trag negdje, u snijegu našega grada. Ugledah odjednom ljude u crvenom. Žurno hode. Sa maskama na licu. Pitam se ko su ti ljudi koji hrabro koračaju na ovoj, nenormalnoj hladnoći koja steže sve više i više. Pozdravljaju me, onako radosno. Pitaju me kako sam. Odavno nisam čula te riječi. Odavno mi ih niko nije uputio. Meni, običnoj osobi. Ljudi koje ne poznajem uljepšaše mi dan. Onako tmuran, hladan. A ne znam ko su. Odakle su. Pitam se da li me poznaju. U momentu viđoh na bojama crvenim slova ugravirana. „Crveni križ“ pisalo je. Odlaze sa nekim paketima u rukama. Sjetih se tada. Idu da pomognu nekome. Izlažući sebe opasnosti, svakoga dana pojave se kao pomoć onima kojima je potrebna, koji zavise od pomoći drugih. Oni koji nemaju nikoga da im donese hranu, maske, lijekove… Većinom su to stariji, usamljeni. A nažalost, danas je takvih mnogo. Ostajala je iza njih neka čudna, pozitivna energija. I pomislim „Eto mi prilike, da i ja ljudima, na neki način, ovako uljepšavam dane“. Raspitam se i rado me primiše u svoju grupu volontera.

I krenem dalje niz ulicu. Naravno, funkcioniše grad, uz propisane mjere. Mnoge prodavnice, banke, butici, apoteke… Najviše ljudi vidim na vratima apoteke. Svako sa nekim lijekom, vitaminima izlaze iz nje. Uznemireni, zabrinuti.

Srećem i ljude u plavom, tamno plavom. Na jedom rukavu tople jakne ušiven grb naše Bosne i Hercegovine. Oko pasa vatreno oružje. Policija. I oni rade, iako je situacija kritična. Iako se ne zna kojeg se trenutka i gdje može zaraziti. Služe narodu, državi. Neiscrpno rade i danju i noću i koliko god je potrebno. Za nas, za naše probleme, da sprovedu javni red i mir. Tu su, da nas čuvaju, zaštite, da osjetimo tu sigurnost ili pak neki savjet da nam dadnu o bilo čemu da ih, ovako uplašeni, upitamo. Uputit će nas, sa osmijehom i riječima „Ništa ne brinite, sve će biti uredu. Mi smo tu.“ I uliju oni tu sigurnost insanu. Olakšaju teške dane.

Ispred Doma zdravlja red. Onako nije baš veliki, ali ima ljudi. I ljudi u bijelom rade, doktori. I sestre su tu. Svi su tu da zajedničkim snagama pomažu, da liječe nepoznate ljude onako blijede, bolesne, iscrpljene. Pružaju im ruku spasa. Učvršćuju vezu između srca njihovog i tijela. Daju im snagu. A ljudi onako spokojno se predaju u njihove ruke jer znaju da oni čitav svoj život ulažu da bi se usavršili u medicinskoj struci a u svrhu samo jednog „Izliječiti ljudske bolesti i pružiti im zdravlje“.

Prolazim tako ulicama grada. Tišina. Čuju se samo zvuci nemirnog vjetra i užurbani koraci. Ni u parku nema više onoliko djece, kao onda kad smo bili manji. Nema svađe i galame ko će prvi sjesti na ljuju i ko nije stao u red za tobogan. Nema gromoglasnog smijeha i razigrane radosti tokom grudvanja. Klupe prazne. Drveće usamljeno. Po njima prosute i posljednje kapi sinošnje ledene kiše. Naziru se razne šare po starim korama dugogodišnjeg drveća od smrznutih pahulja. Približi se, da vidiš. Da uočiš skromni život razigranih pahulja. Kako uživaju, iako znaju da neće biti tu vječno. Iako znaju propisanu sudbinu, uživaju. I one koje padaju i one koje ostaju tu nešto duže, smrznute. Smiju se. Plešu. Jedino one radosne, sa osmijehom bez maske, padaju na tek poneke dječije kapice u prolazu.

Začuh neki smijeh. Bi mi čudno. Iznenada. U vrijeme kada se nigdje zvuk smjeha nije mogao čuti. Potom slijedi aplauz. Moja prazna čahura pogledom traži to mjesto. Da se pridruži. Da osjeti tu neiščekivanu toplinu. Da se povrati izgubljeno radosno lice, koje čeka taj trenutak u nekom ćošku izgubljne mene. Možda ga oni uspiju pronaći, jer ja nisam. Provela sam dane tražeći ali ništa. Ni traga, ni mirisa. Čak me i mjesec zapamtio. I ne pita me više šta tražim sama, u mračnim predjelima. Sam pruža ruke svoga svjetla da mi pomogne. Ali bezuspješno.

Utihnu odjednom. Čekam ponovni trenutak smijeha, aplauza. Tražim ulicama. Gledam iza oronulih, rušnih zgrada. Pitam se možda je to samo u ovoj mojoj malecnoj glavi. U zapletenim mislima. Možda mi se samo svijest moja podruguje. Možda se sveti za sve učinjeno, pa sada koristi taj trenutak. Baš onda kada sam najslabija. Kada sam skoro potonula, cijela. Kada mi samo mrvica fali da izblijedim i nestanem zajedno sa vjetorm, u nepoznato. Ali opet se začu isti zvuk, umalo zaboravljen. Okrenuh se i ugledah neku zgradu. Pri vrhu prozori. Par njih otvoreno. Zvuk dolazi odatle. Kroz rupice ispod starih pendžera. Pa to je Bosanski kulturni centar. Otvaram bijela vrata. Otrgnu se suza i pade niz ledene obraze. U očima radost. U duši sreća i utjeha. Vidim malde glumce, na bini, pod maskama. Glumačkim maskama! Ah, ispuni me radost. Neka predstava je u toku. Publika sa maskama raspoređena na stolicama, uz određenu distancu. Nisam mogla odoljeti. Sjednem na najbližu stolicu, neprimjetno, bez stvaranja buke, da ne ometam. Mladi ljudi se trude, znoj svoj prolijevaju za nečiji osmijeh. Da nekome uljepšaju dan. A tek oni što su riječi njihove napisali, oni koji iza paravana na bini, strepe i čekaju reakcije. I oni su trud svoj uložili, svoje vrijeme. A tu su ljudi koji ih poštuju, cijene. Oni kojima prija njihova prisutnost, njihove riječi i način izražavanja. I osjetimo mi tu njihovu toplinu, pozitivnu energiju koju nam svakim korakom nesebično daju. I glumci su ti koji se trude za naš osmijeh. Takvim ljudima treba dati aplauz. Ljudima koji se uprkos svemu bore ne samo za sebe, nego za život i raspoloženja drugih ljudi. Za nas, koje većinom i ne poznaju.

I tako utonem mislima u njihovu predstavu, priču koju nam prenose. I za tren sam mislima  među glumcima. Opušteno, raspoloženo pratim svaki njihov korak. I tako izgubim se u vremenu. Odvajam se od stvarnosti. I baš mi to prija.

Dječica su ipak i sretna. Škole još uvijek rade. Iako po grupama i pridržavajući se epideomioloških mjera, rade. Otrgne se iz učionica veseli smijeh i žamor djece. Ugledaju kroz prozor taj divni zimski pejzaž i počnu tako zimske maštarije među djecom, čije su skije i sanke brže i čija je staza duža. Ko pravi najčvršće ledene grudve i čija majka pravi najukusniji topli čaj… Profesori nam omogućavaju da na trenutke maštamo i pobjegnemo od situacija izvan škole. Pomažu nam i oni, na razne načine. Aktivnostima i obavezama u školi postajemo bolji, čvršći, jači za borbu koja nas čeka vani, u stvarnom svijetu.

Redovni pozivi, poruke održavaju našu vezu sa obrazovnim ustanovama. I evo opet poruke od razrednog profesora. Raspust je završen. Krećemo u nove pustolovine, novog polugodišta.  I takve rečenice nas obraduju, otrgnu od uspavanosti. Krećemo za svakodnevnim školskim obavezama. U tim obavezama i odgovornostima psihički se vraćamo u stalni ritam života, već naviknuti, te na neko vrijeme, užurbani, zaboravljamo sve oko sebe, tužne poglede i suze porodice, prijatelja… Vraćamo se ponovno u pravi kolosijek svakodnevnih aktivnosti.

Aktivni smo i na treninzima. Sportska dvorana radi. Začuje se tapkanje lopte po parketu, skok, šut i zvuk mrežice na kraju. Naravno pobjede naših klubova. Mnogi naši klubovi ostvaruju pobjede na ovom parketu. I rukometaši, fudbaleri, odbojkaši i ponosni karatisti. Vidi se na izlazku presijavanje medalja oko našega vrata, medalje našega grada. Ponosno se vraćamo kućama.

Odmah pored grada naići ćeš na naseljena mjesta. Ugledat ćeš u dvorištima i Snješka Bijelića, utapkanog dječijim ručicama. Iz starih, čađavih odžaka vijori se taman dim. Iako je vani velika hladnoća, zima, u kuće se uvukla neka toplina. Porodica na okupu, na razne načine uživaju u datim trenucima uz topli čaj i pucketanje vatre u starom kaminu. Potiču razgovor i razbijaju brige jedni drugima.

Nažalost, zima u mom gradu pored snježne čarolije i dječije radosti, znači spuštena gusta magla po čitavom gradu. Naveče čak toliko da se ne vide susjedne kuće i zgrade. I tako svake zime slušamo na malim ekranima kako se vlasti našega grada kao i gradova širom Bosne i Hercegovine bore da nađu način da se riješimo magle. Da nam zrak bude čist, da su zimske noći bistre i da se zvjezdano nebo vidi sa svakog pendžera očima sanjivog djeteta. A bijeli snježni pokrivač da se cakli i sija od svoje prirodne bjeline. Da se po njegovim ledenim sitnim kristalima prelijevaju dugine boje i da djeca očarana tom ljepotom utonu u slatke snove i ostanu zdrava udišući svaki komadić svog čistog zraka.

I zima je već na izmaku. Pa već je 8.mart. Pogledom vidiš šarenilo po ulicama. Miris karanfila i ruža opet opija niz ulice. Cvjetni aranžmani, svečano upakovani pokloni prostrti trotoarima poput ćilima. Prvi zraci sunčeve svjetlosti su ih zatekli tu. Razigrana djeca, omladina, stariji žurno kupuju poklon, znak pažnje majci, neni, učiteljici ili pak nekoj svojoj voljenoj, tajnoj ljepotici.

Koračam dalje, koračam i razmišljam…

Autor : Jajić Ajdina, 3mt2